A nije znala da sam pjesnik, i da može u stihove moje... zalud te privijam uz sebe k'o uz krst, ti kao talas izmičeš.
01.03.2018.

istina.

Postoje ljudi koji imaju sreće u životu i prinađu srodnu dušu baš u pravo vrijeme.
Oboje su spremni da vole, da se žrtvuju, da budu sretni. Oboje žele jedno drugo i nema prepreka i nema zastoja i nema razloga koji bi bili protiv. Ti ljudi imaju sreće da srodnu dušu nađu i nikad je ne puste. Da s njom dočekaju duboku starost, desetak unuka, milione trenutaka ispunjenih srećom i spoznajom da se nekad u mladosti donijela prava odluka.
Drugi ljudi, opet, pronađu svoju srodnu dušu i ne odu istim putem kojim ona hodi. Raziđu se negdje na nekoj raskrsnici, pokleknu pred preprekama, budu nemoćni da se bore. Nekad jednostavno nije pravo vrijeme a kad pravo vrijeme dođe, obično bude kasno. Tada jedno od tog dvoje grije postelju nekog stranca, dijeli s njime zalogaje kruha sa marmeladom i pije kafe u toplini zajedničkog doma.
Postoji i treća vrsta ljudi i tu bih se ja ubrojala. To su ljudi koji prepoznaju svoju srodnu dušu po pogledu, osmijehu, dodiru, po čežnji i po ljepoti ljubavi, po drhtanju i po želji za bliskosti. To su ljudi koji bi dušu prodali đavolu, samo da budu zauvijek s tom osobom.
Znate šta se onda desi? Desi se deset godina razlike. Dese se životni planovi i ciljevi, dese se neke odluke koje se u tom trenutku čine ispravnima. Desi se to da se odustane od jedne takve ljubavi i pođe nekim drugim putem. Pokaje se, ali bude prekasno.
Četiri godine su prošle otkako sam ti oči vidjela i u njima pronašla svijet. Četiri godine su prošle otkako je počela naša priča, tri godine otkako je tvoje prezime pored imena neke druge žene. I cijela vječnost će proći a ja ću i dalje grčevito stiskati zube i na pomen tvog imena odglumiti kako mi je svejedno dok se u meni ruše planine sjećanja.
Promašili smo se za čitavu jednu deceniju. Ti si bio prestar za čekanje, ja sam bila premlada za zavjete. Ti si odabrao ono što je tada bilo ispravno, ja sam otišla na studije.
Ja sam bogatija za jednu diplomu, sada evo i dvije razmjene, milione uspjeha ilijepih trenutaka. Osakaćena sam jedino ostala kad je ljubav u pitanju. Ti si bogatiji.. za šta, ljubavi?
Za jedan papir na kome piše da si oženjen? I za šta si ostao osakaćen?
Bio si moja najveća ljubav. Nisi bio prva, prije tebe ih je bilo, naivnih i dječjih, ali ipak ljubavi. Poslije tebe ih nema i bojim se da ih neće ni biti.
Poslije tebe je ostala samo prašina na uspomena, srce nesposobno da ikad više napravi prostora za nekog novog. Cijeli univerzum mog bića je ispunjen tobom. Tvojim rukama, tvojim glasom, tvojim smijehom i tvojom ljubavi, tvojim mirisom i tvojim hrapavim usnama.
Moje postojanje se temelji na uspomenama. Na našem prvom plesu, pogledima, sreći, na svemu što smo ikad zajedno proživjeli.
Da mogu vratiti vrijeme, uradila bih drugačije. Ne bih te pustila da odeš one noći. Rekla bih : boli me kurac za komšije i za ono što će neko reći. Pošla bih s tobom i ne bih marila za godine ni za tvoje ni za moje ni za bilo šta na ovom svijetu. Samo za tebe.
Nikad neću zaboraviti poruke koje su došle s tvog broja nakon što sam saznala da se ženiš. Koliko sam puta preslušala "za vjenčanim stolom" i koliko sam samo alkohola popila uz tu pjesmu. Koliko sam puta onda puštala "Deset mlađa" i proklinjala godine i svjetove među nama. Boljela me je pjesma "Dve muzike" koja počinje stihovima " kad se budeš ženio.. ". Znaš li koliko sam puta plakala uz tu pjesmu? Znaš li koliko sam bila shrvana nakon tvoje poruke. Bilo je 23:45, 12. septembar 2014. godine. U jednoj rečenici si me ubio. Jedna rečenica je bila dovoljna da nikad više ne poželim nikog drugog i da se zapitam koliko smo to mi, jebote, promašili naše živote.
"Bez obzira koga ja sutra ženio, ti znaš koga ću zamišljati u bijelom.".
Jesi li znao koliku težinu nose ove riječi? Jesi li znao št si time učinio? Danima nisam mogla da pomaknem, da jedem, da spavam, da dišem. Još uvijek se zgrčim kad se sjetim te noći i svega što je došlo poslije.
Ti si bio i ostao i sa sigurnošću tvrdim da ćeš ostati za cijelog mog života najveći promašaj. Promašila sam sreću onog dana kad sam promašila voz do tebe. I sljedećeg dana kad nisam htjela da odgovorim na pozive, na poruke. Šta sam mogla reći čovjeku koji se zaručio? Šta si mi ti mogao reći a da već nisam znala?
Često pomislim kako bi možda sve bilo drugačije da sam se javila na pozive, da sam odgovorila na poruke i da sam otišla onaj dan tebi.
Znam da sada nisi sretan, ma koliko ljudi pričali da jesi. Vidim ti u očima da ti nešto nedostaje. Znam da ništa nije onako kako si htio. Znam da u dubini duše žališ i znam i to da si svjestan da nije bilo drugog izbora.
Milo moje.. Vrijeme nije bilo na našoj strani.
Ako se ikad pitaš kako sam i da li se išta promijenilo, reći ću ti. Dobro sam i dosta toga se promijenilo. Više ne volim momka deset godina starijeg od mene. Ne volim ni momka koji je zaručen. Volim oženjenog čovjeka kojeg nisam vidjela dvije pune godine.
I nije me sramota. Ne želim ti ništa loše na ovom svijetu, ne bih nikada stala između vas dvoje, ma ne bih, kunem ti se.
A ako bi ti ikada osjetio snagu da se vratiš, da počneš ispočetka, sam i bez prstena, ja bih bila prva luka na koju bi svratio. Znam. A znaš i ti da bi te dočekala raširenih ruku.
U životu sam Boga molila samo za tebe. Nije mi ispunio tu želju. Bar ne još uvijek.
Možda nekad, milo moje, a možda nikad više.







Stariji postovi