A nije znala da sam pjesnik, i da može u stihove moje... zalud te privijam uz sebe k'o uz krst, ti kao talas izmičeš.
01.01.2019.

sretna Nova godina, ljubavi moja jedina.


Dvijehiljade i devetneasta godina, peta po redu bez tebe. Petu godinu vec docekujes u tuđem zagrljaju, petu godinu za redom ljubiš druge usne tačno u ponoć i kriješ pogled da se u njemu ne vidi tuga koja te obuzima što ja nisam tu umjesto nje. Petu godinu za redom ja saberem i oduzmem sve što mi je prethodnih 12 mjeseci donijelo i uvijek na kraju ostanem sama sa svojom uspomenom na tebe, sa onih nekoliko sačuvanih poruka i dvije fotografije koje se ne usuđujem obrisati. Pet godina je ogroman vremenski period a meni se čini kao da ništa nije drugačije i kao da vrijeme nije ni prošlo. Meni se čini kao da je sve stalo, kao da sam i ja stala i kao da živim samo onda kad pustim sebi da te se sjetim i da me preplave osjećanja. Noćas sam te htjela nazvati, noćas bi mi tako godilo da ti čujem glas, da osjetim onaj baršunasti prizvuk dok ti se riječi kotrljaju niz jezik i sudaraju sa zubima i nepcom, da ti čujem usne kako drhte od hladnoće i kako se trudiš da mi poželiš sve najbolje u narednoj godini, a znaš da bolje od tebe nikad nije bilo i nikad neće ni biti. Umjesto toga, ti si daleko, možda vodiš ljubav s njom i ljubiš njeno savršeno tijelo dok se ja tješim da su ljudi oko mene dovoljni da upotpune prazninu koju si ti za sobom ostavio kad si otišao. Moj život je varka, igra na sreću, ruski rulet u kojem važe druga pravila. Sam Bog zna koliko toga bih ti voljela reći noćas, koliko stvari se desilo kroz sve ove godine a da ništa nije bilo toliko veliko da poljulja molju ljubav za tobom. Nijedan poljubac, nijedan dodir, nijedan osmijeh, ama niti jedno “volim te” nije moglo da zamijeni ono tvoje koje nisi rekao a pokazao, ono koje se pamti za života. Voljela bih ti reći kako si moj najdraži i najveći ožiljak kroz sve ove godine koje su prošle, da si bio i ostao cilj svih mojih puteva, tačka na kraju svake moje rečenice, ona jedna kopča koja sve stvari drži skupa. Nikad nijedan nije imao plavetnilo tvojih očiju i nijedan stisak ruke nije bio kao tvoj. Nijedna noć, ma koliko lijepa bila, nije bila ni blizu one noći kad smo se sreli i pronašli pa odlučili da se izgubimo zauvijek. Kroz sve ove godine ja sam te čekala. Potajno, ne priznavajući nikome, čekala sam da se vratiš. Čekala sam pismo koje nije došlo, čekala sam čestitke za diplomski koje nikad nisu poslate, čekala sam poklone za rođendane koji nikad nisu kupljeni. Svo moje zatvaranje u sebe je opravdavalo čekanje. Postala sam ljuštura bez srži, samo oklop koji ne osjeća, samo jedinka koja bivstvuje u nadi da će se naši životi jednog dana ponovo spojiti. Rekao bi da sam luda kad bi ovo čuo i vjerovatno bih ti rekla da si upravu. Tvoje godine više ne idu uz moje, tvoje bore se ne slažu uz moje i naše sudbine su već odavno daleko jedna od druge. Pa ipak, moje čekanje tebe nije prestalo. Pet dugih godina sam provela sama, bez tebe. Pet godina sam se pitala da li i ti misliš na mene, da li si sretan, da li te muče pitanja i da li ikad poželiš da je sve moglo biti drugačije. Pet godina mog života je bilo puko preživljavanje, život od danas do sutra. Ti si svoju odluku donio i nastavio si da živiš s njom. Ja je i dan danas nisam prihvatila i mislim da za života neću. Ako bih imala samo jednu novogodišnju želju, željela bih da noćas, samo noćas i nikad više, pomisliš na mene. Kad ujutro osvaneš da ti budem prva misao, da me se sjetiš onakve kakva sam bila tada, da se nasmiješ i posvetiš par otkucaa srca onome što smo imali. Ništa ti više ne tražim, samo to. Ti si zrak koji dišem i sunce koje me grije, ti si kiša koja me plodi i uragan koji sve u meni razara. Zbog svega što smo htjeli da budemo i zbog svega što nismo i nikad nećemo biti, želim ti da ovu Novu godinu pamtiš po meni. I ma koliko me osuđivali, ja bih voljela da te vidim barem još jednom prije nego napustiš državu i prije nego nas budu dijelila mora, a ne samo par kilometara. Voljela bih da poneseš uspomenu na mene, ma gdje god otišao i voljela bih da jednog dana budeš sretan što si me poznavao i što sam voljela baš tebe. Ja sam sretan čovjek, imam sve što mi treba, ma i više od toga, no u dubini duše sam prazna i ta praznina je nepopunjiva. Nekad sam se trudila da je popunim, sad sam naučila da živim s njom. Želim ti sretnu Novu godinu, moja prva i posljenja ljubavi. Želim ti da se nikad ne prestaneš smijati, da sačuvaš vedrinu u svojim očima i želim ti da uskoro postaneš otac jedne slike i prilike sebe. Želim ti da ti se ostvare i oni najbesmisleniji snovi jer su oni ustvari razlog ljudske sreće. Da nikad ne posustaneš pred preprekama, da se nikad ne daš slomiti i da nikad, ali baš nikad, ne prestaneš biti onaj čovjek u kojeg sam se zaljubila još prije pet godina. Za kraj, želim ti da se pomoliš za mene, kako bih i ja jednog dana mogla da pronađem mir. Ja ga odavno nemam, ja ga nemam otkako ti dijeliš krevet s drugom ženom i neću ga možda nikad više ni pronaći. Ali pomoli se za mene. Pogledaj u nebo, nađi neku zvijezdu i posveti je meni. Ja sam tebi posvetila sebe i ma koliko se to činilo nefer, meni je važno da znam da me se sjetiš. Možda novi januar donosi spas? Luče, meni se čini da je nama januara odavno ponestalo.


Stariji postovi