A nije znala da sam pjesnik, i da može u stihove moje... zalud te privijam uz sebe k'o uz krst, ti kao talas izmičeš.
18.03.2017.

oprostaj.

Nekad smo imali nase pjesme. Stihove pjesama koje nikad nismo otpjevali. Mjesta na koja nikada nismo otisli. Obecanja nikad neizgovorena. Sta od toga imamo sad?
Jedno veliko nista. Ono nista sto ostane poslije ljubavi, onaj gorki okus u ustima kad shvatas da te vrijeme pregazilo i da se tobom vise ne mjeri bitnost. Ona ceznja koja ti se javi a koju zaustavis, jer nisi vise neko ko smije da cezne.
Ja sam te otjerala od sebe. Gurala sam te rukama, krvavim, hladnim, bezbojnim. Cinila sam sve da te otjeram a ti si, i takav otjeran, ostajao i jos vise bivao prisutan. U toj igri, u tom paklu sa djavolom, ja sam se borila tobom protiv sebe. Bio si neko ko se nikada ne bi uklopio u moj kalup, a uporno sam te ostavljala po strani, za ne daj boze.
Izgovorila sam to naglas i postala svjesna da si ti ustvari sve vrijeme bio moj Dzoker. Kad nema nikog, kad ne zelim nikog, kad sam sama i kad mi treba ljubav. Bio si toplina kojom sam se ogrtala kad je bilo hladno, bio si vjetar koji me je hladio kad sam gorila.
Bio si nekako skrojen da mi pristajes, a ja preplasena od posmisli da ti pripadam.
Uvijek nam je nedostajalo nesto. Vezali smo se i ja sam te voljela. Ti si mene volio. Ali ta nam ljubav nikad nije bila dovoljna. Uvijek je ostajalo prostora za neku drugu ljubav, za neka nova trazenje sebe u nekome. Uvijek si ostavljao praznine koje je neko drugi morao da popuni.
Proslo je skoro 13 mjeseci otkako sam te upoznala. Kroz svo to vrijeme je bilo teskih i dobrih trenutaka, bilo je odlazaka i ponovnih vracanja, bilo je ljubavi i bilo je prezira.
Biilo je tebe, uvijek, za mene i bilo je mene, nedovoljno i neredovno, za tebe.
Bio si neko ko se hranio mrvicama moje ljubavi, bio si neko ko je bio zadovoljan sitnicama. A ustvari si bio neko ko je zasluzio mnogo vise od toga.
Sad si sretan i u dubini duse znam da je samo tako ispravno. Krenuo si dalje i trebalo mi je vremena da shvatim da te vise nece biti na peronima mojih vozova, da neces vise biti tu da nosis kofere i da me docekujes i da me ispracasa, po ko zna koji put iznova.
Nasao si mirnu luku, pustio sidro i konacno si sredio svoj zivot. Sve ti je krenulo na bolje, ljubav te je ucinila vedrijim, i konacno si onaj isti momak kakvog sam te upoznala.
U svemu ovome me raduje cnjenica da te nisam unistila. Da si sposoban da ponovo volis i da pruzis sebe nekome. Da si ostao isti i da nisi dobio mrznju, nego samo lekciju.
U knjizi tvog zivota je poglavlje sa mojim imenom prevrnuto prije vise od mjesec dana. I vidim da si sretan.
Trebalo je vremena i snage za takvo nesto. Trebalo je hrabrosti da se ponovo uzme olovka i napise novo poglavlje, sa nekim novim imenom.
Da li ti i ona pravi poklone i pise poruke za dobro jutro? Je li se i ona brine za tvoje alergije?
Je li te voli, jesi li i njoj poklonio crvenu ruzu na prvom sastanku?
Je li setate Carsijom zagrljeni, hodate ruku pod ruku i pijete kafe na nekim uglancanim mjestima?
Je li ti bira kosulje koje ces obuci za sastanke, je li ti govori kako voli tvoj miris i nacin na koji se oblacis? Je li bar malo meni slicna?
Glupost. Tebi ne treba slicna meni. Tebi treba nesto drugacije, novo i potpuno spremno da ti se preda.
Da li me zaboli ponekad pomisao da vise nisam najbitnija osoba u tvom zivotu?
Na trenutke se uhvatim kako mislim o tome, kako te zelim da si tu i kako bi sve s tobom bilo lakse. Onda se trznem jer znam do cega bi dovelo. Mi smo godinu dana bili na mrtvoj tacki i konacno je neko od nas dvoje odlucio da krene dalje.
Ti si izabrao put koji mene iskljucuje i ja se ne zalim. Dok sam bila tu, bio si mi predan svim svojim bicem. Volio si me, pazio i cuvao. Bila sam posebna, zbog tebe sam se osjecala jos posebnijom. Cinio si mi dane vedrijim i noci toplijim, ali vrijeme je doslo da se krene dalje.
Ja sam s tobom naucila mnogo o zivotu i o ljubavi, o davanju i uzimanju, i mogu reci da sam sretna sto si bio dio mog zivota.

I ona recenica iz mog mi omiljenog filma '' we will always have Paris'' vise nema isto znacenje. Mi necemo imati Pariz, jer Pariz treba da pripada zajlubljenima. Ja to nisam, mi to vise nismo.
Sretna sam zbog tebe,istinski sam sretna. Imati nekoga ko ti pripada u svakoj situaciji 100% je sreca.
Znas i ti a znam i ja, da nikad, ni za milion zivota, ja ne bih mogla da ti se predam. Jedan dio mene je zauvijek ostao otkinut prije tri godine, i moja nepotpunost tebi nije dovoljna. Ti zasluzujes sve ili nista.
Vise nisam prva pomisao kad se budis i znam da nisam vjerovatno ni ona jedna otrgnuta misao u toku dana. Pa neka. Nanijela sam ti mnogo bola, mnogo suza i mnogo neprospavanih noci. Bilo je tu i poljubaca, zagrljaja, srece i onih ''volim te'' koji se nikad nisu izgovorili.
Voljela sam te i uvijek cu te voljeti, bez obzira sa kim na kraju dijelili bracnu postelju. Ali, nije to ona ljubav zbog koje se umire i zbog koje su sve ostale manje vazne. To je vise ljubav zbog tebe samog, tvoje dobrote i onog sto ti jesi. Nije ni prijateljska ljubav, ni ljubav protkana strascu. To je ljubav zbog ljubavi, zbog tebe samog.
Mozda bih ti imala jos mnogo toga za reci ali mislim da nema potrebe. Neka ovo bude zadnji post koji tebi posvecujem. Otrgnuli smo se jedno od drugog i sad koracamo ka novim uspjesima i novim ljubavima. Ti si imao srecu da te iza ugla doceka neko novi, ko te cini sretnim i koga ti cinis sretnim.
Ja cu jos malo cekati, a i nigdje mi se ne zuri. Jedno od nas dvoje je sretno. Za sad mi je to sasvim dovoljno.


Stariji postovi