A nije znala da sam pjesnik, i da može u stihove moje... zalud te privijam uz sebe k'o uz krst, ti kao talas izmičeš.
07.06.2017.

razmišljanja.

Samoća je ljudima nekad potrebnija od zraka. U onim trenucima kad se u glavi kovitlaju misli i kad se trebaju donijeti odluke, baš u tim trenucima je najbolja odluka povući se u sebe. Otići od svih i sjesti na neki zid, klupu ili na neko brdo, gledati zvijezde i slušati vlastite otkucaje srca. Slušati kako žila kucavica trza i kako se svaki damar tijela pokreće pod težinom onoga što je neizbježno, a dolazi brže nego što smo mislili.
Baš u takvim noćima je čovjek sebi sam najbolji prijatelj. U takvim mojim noćima ja ne bih nekome mogla objasniti šta mi je, jer ponekad ni ja ne znam sama sebi to objasniti. Ali ja razumijem što je to tako, ja se sastavljam i rastavljam na milione djelića sama, i ne objašnjavam otkud ta potreba da sama sebi nanosim bol. Ja sebe poznajem dovoljno dobro da prešutim svaki svoj pogrešan korak i pogrešnu odluku, da ne pohvalim dobro odrađen ispit ili dobro našminkane oči, jer je to ništa napsram onog što ja zaista mogu. Ljudi su previše zahtjevni i ne dozvoljavaju ti da imaš prostor za sebe. Zarobe te, učahure te, opkole te. Ne nalaziš izlaza i ponekad te sreća drugih ljudi previše stisne i previše okupira, da zaboraviš na vlastitu sreću i ne primijetiš je. Ljudi žele biti dio tvog života jer misle da upravo pomoću njih sve postaje lakše. Ali ne postaje. Postaje samo teže. Kad kažem da mi nije ništa, odjednom počnem da se udaljavam od sebi bliskih osoba i počnem da više šutim i više pušim, obaspu me milioni pitanja. Šta mi je. Zašto sam takva. Je l opet zbog njega. Treba li mi pomoći.
A u tom trenutku mi najviše treba da ušute i da me puste na miru. Jer ja sebe ipak najbolje poznajem.

I nije to gluma da sam ja neka moćna i samostalna žena 21. stoljeća koja sve može sama. Istina je daleko od toga i da nisam imala pojedine ljude oko sebe, nikad ne bih bila ovdje. Dakle, ipak nisam toliko samostalna. Ali volim svoju samoću, trenutke kad odlutam negdje daleko i kad sama sebe ne stižem. Kad pustim da me preplave osjećanja i kad mi suze same krenu. Ne od tuge i ne od sreće. Nego zato što žele da teku. Moje tijelo je mozaik, netaknuta relikvija, spomenik svim onima koji su me htjeli voljeti, a nisu znali. Postala sam svjesna da sam ustvari protračila dobre tri godine života jednog jutra, kad sam pila kafu na terasi i gledala kako sunce izlazi. Nije više bilo bitno ko spava u čijoj sobi, ko se s kim budi, ko misli na mene i ko mi šalje poruke. Nije bilo bitno ni da li sam tužna ni sretna ni očajna ni čežnjiva. Bilo je bitno samo to, da sunce izlazi i da je novi dan tu.


Spoznaja dolazi potpuno neočekivano. Probudiš se jedno jutro i više ti nije stalo. Ne boli te, ne možeš da vjeruješ ali te ne boli. Ništa. Duša te ne boli i rane su zarasle. Ne boli te apsolutno ništa i sretan si jer si tu gdje jesi. Jer najbolje tek dolazi. Jer si vrijedan da neko ujutro zbog tebe ustaje nasmijan. Jer jebeno vrijediš da budeš nečiji razlog za smijeh. Jer zbog tebe neko treba da želi da bude bolja osoba i da se ponosi što odvajaš svoje vrijeme za njega. Svaki čovjek na planeti je konglomerat različitih ukrasa, pitanje je samo vremena kad će neko baš u tim ukrasima vidjeti ljepotu i poželjeti da ih prisvoji. I nikad nije kasno i ne postoji pravo vrijeme, ko to uopšte propisuje?
Da se treba udati do tridesete, jer si poslije prestara za sve. Za mene, starost dolazi tek onda kada prestanemo da sanjamo i da se nadamo, da učimo i da spoznajemo. Starimo onda kada nam više ljubav nije cilj, kada prestanemo da vidimo dobro u ljudima i kada nas počnu zamarati stvari koje nemaju vrijednost. Sa 13, 33 ili 73 godine možeš sresti nekoga, ko će ti promijeniti život. Možeš sresti nekoga zbog koga ćeš poželjeti bar još dva života da imaš i da ga voliš još ta dva imaginarna života. Nije bitno koliko godina imaš, za ljubav nikad nije kasno.



U jednom momentu ti više nije bitno šta ko misli o tebi. Prestaneš se zanimati da li se nekome sviđa tvoja nova haljina, način kako se šminkaš, tvoja boja kose ili nove sandale. Prestane te brinuti šta će reći rodbina zato što si stavila pirsing posred face i zato što slušaš metalike pa si ''skrenula s pravog puta''. Moj komšiluk je mojoj materi uvijek govorio kako ja odudaram od ostale djece, kako ja, dok se ostala djeca igraju po selu, gledam crtane na njemačkom. Govorili su da sam nedruštvena, da treba da se družim s drugom djecom. Istina, moja majka je pokušavala da me zbliži s tom drugom djecom, ali ja sam odbijala svim silama i radije sjedila u svojoj sobi. Već tada sam imala jasnu viziju sebe kao odrasle osobe i već tada sam željela da ne budem kao ostala djeca. I nisam bila. Nikad.
Okej, ponekad mi nije baš uspijevalo da budem ponos svojih roditelja, jer sam pubertet preživjela i više nego haotično. Ali sam bila drugačija, po svaku cijenu. Nisam željela da mi glavni cilj sa 16 godina bude to da imam momka koji ima auto i koji me vodi po skupim restoranima i plaća mi piće. Ja sam htjela momka koji će sa mnom da čita Kanta i raspravlja o tome da li postoje drugi svjetovi i koliko su zvijezde udaljene od nas. Ja nisam htjela da budem u trendu, ja nisam htjela da se utopim u masi. Htjela sam da budem svoja, a biti svoja je značilo odudarati od svega. Kad sam sa 15 ofarbala kosu u crveno, pričalo se po mahali da sam otišla u metalike. Meni je bilo smiješno, otac se bunio, mama je divljala. Meanwhile imam 22 godine i crvenu kosu koju moja mama zakiva u zvijezde i na koju je otac već navikao.
Kad sam htjela upisat Njemački jezik, komšiluk je govorio mojoj materi da se pazi da joj se ne udam u Njemačku, za nekog švabu koji će mi dat papire.
Nisam se udala za Švabu i nemam papire. Ali sam ostvarila svoj san od prije 16 godina i došla u Njemačku kao student, kao djevojčica sa sela čiji su roditelji obični radnici fizičkih poslova i čiji rođaci nisu na funkcijama. Došla sam ovdje svojom zaslugom i trudom, svojim neprospavanim noćima i svojom željom koja je bila jača od svega. Ovdje nisam drugačija, ovdje sam svoja. Ovdje sam sklopila sve djeliće sebe i ovdje sam se pronašla. Sklopila sam se u jednu cjelinu, ja, dijete običnih roditelja koje je moralo da ide pješke do škole kad je zima, jer autobus nije htio da vozi.
I niko mi ne može reći da ne vrijedim. Niko mi ne može reći da nisam vrijedna tolikog ulaganja mojih roditelja u mene, jer samo ja znam da jesam. To što moj otac svaki put zaplače kad ja položim ispit i to što moja mama dijeli moje slike po fejzbucima s opisom ''mamin ponos'' su samo mali dio ponosa koji oni osjećaju zbog mene. Ja sam uspjela sve ono što oni nisu, ja sam uspjela da pratim svoj san i da idem putevima koje sam sama birala. Nisu uvijek bili lahki i ponekad sam htjela da odustanem. Nisam nikad odustala. Zato i jesam tu gdje jesam.



Razlog zašto sve ovo pišem ne znam ni sama. Valjda zato što mi se nakupilo emocija i valjda zato što je kasno i što sam cio dan provela radeći diplomski i prevodeći tekstove, pa sam zanemarila dobar dio emotivne lavine koja se u meni pokrenula danas.
Sjetila sam se... Ne znam ni kako bih ga nazvala sad. Recimo da sam se sjetila nekog posebnog i da mi je uspomena na njega izmamila suze na lice. Svjesna sam da mi nedostaje i savršeno dobro potiskujem tu emociju, sve dok se ne desi noć kao ova pa ona ispliva iz mase drugih. I upravo zbog ovakvih emocija i misli mi treba moja samoća. Jer kako da objasnim nekome tebe, koji si mi bio sve a nisi mi mogao biti ništa, i kako da objasnim nekom što nismo uspjeli, kad smo mogli biti savršeni zajedno? Ne znam. Sama sebi to nikad nisam znala da objasnim.
Pa ipak te se sjetim, skoro svaki dan. Pregledam naše zajedničke slike, ušem u razgovor na fb-u pa gledam jutarnje selfije sa podočnjacima, noćne selfije kad si do ujutro crtao projekte a ja tipkala tekstove. Gledam i slike odjevnih kombinacija, tvojih nekih fetiša.. Gledam i prožme me toplina oko srca. Ja sam ti oprostila sve što sam imala da ti oprostim. I nisam ljuta i nisam razočarana. Sad znam i šta bih uradila kada bih te vidjela. Ne bih prošla i ne bih samo mahnula. Bacila bih ti se u zagrljalj... A možda i ne bih. Jer možda bi bbaš u masi ljudi oko nas tada stajao neko, koga bi taj zagrljaj povrijedio. Pa ipak, ne bih sigurno samo prošla.



Nekad mi se čini da me Bog štiti i miče ljude od mene baš u onom trenutku kad oni budu na pragu da mi počnu značiti više. Odmakne ih, udalji ih od mene i svaki put se osjetim osakaćeno. Ali zaraste. Vremenom shvatim da te osobe i nisu trebale biti tu i da sam se spasila na vrijeme. Svaki put kada sam mislila da treba da se prepustim, dešavalo bi se da ta osoba samo ode od mene. Isprva sam mislila da je to kletva, da se kosmos urotio protiv mene. Sad shvatam da je to mjera predostrožnosti, da me Bog čuva i da me pazi, da svaki put kad želim tako očajno da se spotaknem o kamen, On skloni taj kamen i baci ga daleko. Jer ja ne vidim kamen. Ja vidim samo njegovu varljivu stranu.


U zadnje vrijeme često razmišljam o sexu. Ne na način da želim da kao divljakuša svaku noć skačem s muškarca na muškarca, nego razmišljam o tome koliko je ustvari sam sex izgubio svoju vrijednost. Ljudi su ga počeli upražnjavati iz animalnih potreba, iz dosade, i više nije ni bitno koliko ih je bilo prije tebe i koliko će ih biti poslije. Bitan je samo taj čin i ništa više. Posmatram kako se djevojke daju momcima dok su pijane i nadrogirane. Kako ih oni koriste, kako uživaju jedno u drugom i poslije se više ne vide. Ja imam osjećaj da bih umrla kada bih znala da neko u meni samo vidi uživanje u tjelesnom, a da zanemari sve ono što ja jesam. Da budem jednu noć s nekim muškarcem koji će sutra da dodiruje drugu djevojku i sa potpuno istim žarom, skoro mehanički, ''vodi ljubav''  s njom, za mene nikad nije dolazilo u obzir. Zato i jesam sa svojih skoro 22 godine još uvijek nevina. I prije nego me osudite i prije nego pomislite da sam toliko ružna pa me niko nije htio dotaći, razmislite koliko je u današnjem društvu cijenjeno da se neko čuva za brak. Za mene je to ipak nešto što sam ponijela od kuće. Znate ono kad vam roditelji nešto od malena govore pa vi nikako ne možete da se riješite toga, bez obzira koliko godina imali? Valjda je to tako i sa ovim, jebeš ga.
Za mene je sex toliko intimna stvar i potrebno je da nekome toliko vjerujem da bih mu se predala baš potpuno. Trebam da vjerujem nekome do te mjere da budem sigurna da neće okrenuti glavu kad vidi da nemam ravan stomak i da imam male grudi. Da mu neće biti uvrnuto što imam mladež ispod desnog pazuha i na sred leđa, što imam par kila viška i što imam strije. Da će me zaista voljeti upravo takvu kakva jesam, a ne gledati me kao predmet koji služi samo zato da odmori svoju desnicu. Možda ja jesam staromodna, ali sam bila do sad dosta puta toliko pijana da mi je svaki muškarac izgledao savršen i nisam se dala. Sve one priče da ću promijeniti mišljenje kad dođe onaj jedan i da neću moći održati vezu s nekim a da ne upražnjavam odnose s njim, možete okačit mačku o rep. Ja samo cijenim svoje tijelo i mislim da nisam spremna da nekome toliko vjerujem. To je sve.


Počela sam bila da pričam o samoći a završila sam na potpuno drugoj temi. Istine leži zaista u tome da mi je samoća noćas donijela olakšanje. Popila sam par kafa, pisala diplomski, slušala muziku, kupala se.. Bila sam sama skoro tri dana i osjećam da mi je donijelo smiraj. Volim ljude i zaista volim provoditi vrijeme s njima, ali ponekad se zasitim i samo želim da moje zašto izgovoreno na glas ne dobije odgovor. Da izlapi u zraku i da nestane. Neka pitanja ne zahtijevaju odgovore jer su toliko očiti. Ponekad nosimo roze naočare a ponekad samo ne želimo da spoznamo istinu i pravo stanje onog što nas okružuje. Sreća je samo to, što na kraju dana imamo sebe i što i sami sa sobom, nikad nismo toliko sami.

Gluposti pravimo svi i ponekad se zaletimo na neku vjetrenjaču misleći da smo dovoljno jaki da se borimo s njima. Nismo. Protiv nekih vjetrenjača ne treba da se borimo. Trebamo da ih pustimo da rade to što rade i da ih pogledamo i kažemo: ko vam jebe mater.
Ponekad psovka bude odgovor na sva naša pitanja.


Stariji postovi