A nije znala da sam pjesnik, i da može u stihove moje... zalud te privijam uz sebe k'o uz krst, ti kao talas izmičeš.
08.01.2017.

Ako te voli pjesnik, nikada ne mozes umrijeti.

Ali ja nisam bogzna kakav pjesnik, ni ti nisi Emina. Ovo nije ljubavna priča i možda odmah u startu ova rečenica iz naslova nema smisla. Al' svejedno, jer znam da smisao našeg postojanja nije da tražimo smisao u djelićima, nego da budemo vođeni onim što osjećamo negdje u dubini sebe.
I zato pišem. Noćas. Sad. U studentskoj sobi na četvrtom spratu, dok napolju vlada nesnošljivi minus. Imam potrebu da ti ispričam priču o tebi. Možda ćeš se nasmijati jer kako se ja pobogu usuđujem da ti pričam o tebi. Možda ćeš u trenutku pomisliti da sam blesava djevojčica koja još uvijek trča za zmajevima i nikako da ih dohvati. Kao Lovac na zmajeve.
I sve ćeš biti u pravu. Ja sam djevojčurak koji sakuplja paučinu sa starih uspomena i ne da im da budu zaboravljene. Ja sam neko ko se sjeti tebe svaki put kad napolju pada snijeg. Znaš li zašto? Prije nekoliko noći sam se vraćala kući tramvajem. Bila je hladna decembarska noć, snijeg je padao i s obzirom da je bilo kasno, na putevima se mogao vidjeti poneki pješak. Poneki pješak i ti.
Prepoznala sam te po otkucaju svog srca. Znala sam da si ti, jer kome bi naumpalo u pola 10 navečer da šeta sam ulicama, sa slušalicama u ušima i rukama u džepovima? Bio si to ti, znala sam i prije nego sam ti vidjela lice. Oči sanjive, usne sklopljenje, lice promrzlo.
Bila sam odlučena da izađem i da ti se pridružim, a onda sam se sjetila da mnogo voliš samoću i da vjerovatno ima razlog zašto si bio sam. Odustala sam, jer ponekad imam osjećaj da ti stvaram neki vid tegobe, iako to možda i nije tako kako izgleda.
Krenuh da ti pričam o tebi i već znam da će ovo biti malo duži post. Moje riječi su moje oružje.Njima se branim od svijeta, njima se štitim od vučjih čeljusti i njima iskazujem ono, što riječima nikada ne bih mogla reći.
Prošlo je otprilike 15 mjeseci otkako se poznajemo. Prošlo je petnaestak mjeseci od one noći kad smo na stepenicama sjedili do 3 ujutro, i kada si mi pričao o sebi. Kada si se predstavio kao najhladniji kreten. Kao emotivno osakaćen. Kao muškarac koji je spreman da voli samo jednu ženu cijelog svog života. Tu noć sam u tebi vidjela nešto, što me proganja od onog trenutka kada sam ti prvi put vidjela oči. Imaš najtužnije oči na svijetu. Jesam li ti to ikad rekla? I kad se smiješ i kad si ozbiljan, i kad si namršten i kad si pospan..Oči su ti pune neke magle, sjete, nečeg nedokučivog. Ja sam bila Don Kihot u pohodu na tvoje oči. Na ono što kriješ u sebi. Na ono što ti jesi. Ja sam se donkihotski zaletila prema tebi, sa željom da dokučim nedokučivo, i odbila se od kamen, od barijeru koju si sagradio oko sebe. Tvoje tužne očisu bile tužne i dalje, a ja sam izgubila svaku priliku da ih gledam i pokušavam da ih objasnim. Sebi. A možda i tebi.

Sad, kad vratim vrijeme unazad, shvatam da me na tebi privuklo to što sam u startu znala da smo vatra i voda. Ti si bio vatra a ja sam bila vodeni mlaz koji je pokušao da ti se primakne. A isparavala sam svakim pokušajem, gubila se i nestajala. I nisam uspjela da te dosegnem.
Ti si bio najveća misterija koja mi se desila. Bio si onaj jedan san koji redovno sanjaš, a nikad ne dokučiš njegov smisao. Bio si ona jedna ulica koja te je uvijek privlačila, a nikad nisi znao šta ti ona može donijeti. Bio si nekako kao život poslije smrti. Trebalo je prvo da se umre, pa da te se dokuči.
Možda sam od prevelike želje da te dokučim na kraju postigla samo veću distancu, a možda si to ustvario bio pravi ti. Neosvojiva tvrđava.
Ja nisam neko ko se na osnovu fizičkog izgleda zainteresuje za nekoga. Osobe koje sam ja voljela u životu nisu bile naročite lijepe, ali su bile naročito mistične. Ti si ih nadmašio.
Tvoje oči i tvoj pogled, stav dok hodaš, ukočena opuštenost, tužni osmijeh, masivno zdanje iza kojeg se krije sigurnost, krhko lane koje se boji ostvarenja svojih snova. Ti si bio najveći paradoks i najljepše nešto što mi se dogodilo prošle godine. Uh, da, 2017. je, pretprošle godine.
Sjećam se kako si mirisao tu noć. Sjećam se kako si sjedio, kako sam kao slučajno naslonila svoju nogu na tvoju. Kako sam kao slučajno glumila da razumijem sve što kažeš, da ti ne bi provalio da ustvari samo gledam tvoje oči i u njima tražim objašenjenje. A sjećam se i da si mi rekao da si hladan baš onda kad si najtopliji, i da si ponekad jedna velika budala.
Ti si moja budala, budalo. Uzimam sebi za pravoda prisvojim tužni pogled u tvojim očima i da mi to bude inspiracija za pisanje. Ti si moja inspiracija.
Trebalo mi je vremena da ti to priznam, možda zato što sam se bojala da ću dobiti odgovor koji ne želim. Sad mi više nije bitan odgovor, jer znam da oboje idemo odavdje za par mjeseci. Ja doduše idem prije tebe, ali to nije važno. Možda se poslije mog odlaska više nikad nećemo vidjet, i baš zbog toga sam željela da ovo ne ostane u meni. Ovo nije ljubavno priznanje, ovo nije ispovijest i ovo nije nikakav vapaj. Kasno je i misli su same htjele da se prenesu. Sad, kad više nema misli, vrijeme je da se isključim iz svijeta i krenem da sanjam. Tu sam ipak u svom na svom.
Laku noć.


Stariji postovi