A nije znala da sam pjesnik, i da može u stihove moje... zalud te privijam uz sebe k'o uz krst, ti kao talas izmičeš.
18.02.2017.

samo niska misli.

Iste oči. Potpuno iste oči.
Isti hod, ruke u džepovima.
Isti osjećaj kao i prije tri godine. Apsolutno isti .
A onda približavanje i spoznaja da nisi ti. To je bio samo još jedan u nizu prolaznika kroz Sarajevo, to je bio samo još jedan u nizu ''liče mi na tebe osoba''. Sve je bilo tu, samo ne ti.
I ne znam jesam li tužna ili sam sretna zbog toga. A i šta bih da sam te srela? Da si to bio ti?
Zadrhatala bih, zaplakala, skrenula pogled ili stisnula zube. Prošla ne bih, jer se pored tebe ne prolazi samo tako.
Ni ti ne prolaziš samo tako. Ni godinama. Ni danima. Ni mjesecima. Ti ne prolaziš.
Još uvijek si mi ista ona kost u grlu koja me steže i koja me boli, još uvijek si mi ona suza u oku koja zaiskri kad se priča o ljubavi.
Još uvijek si mi mjera svih stvari ovozemaljskih i moj solarni sistem koji mi pravi ovaj nered u glavi.
Ti si još uvijek ikona u mojoj glavi i još uvijek si veličina kojom se obujmim kad sam sama i kad mi je teško, iako s tobom možda postaje još teže.
Ne znam. Jesi li ti zaista moja sudbina? Jesi li ti zaista ono nešto što se jednom događa a propušta? Jesi li, utvaro moje čeženje, jesi li to što mi jesi?
Tri godine će biti uskoro. Neću biti tu i neću ih oplakivati. Tri godine je velika sehara za uspomene. Moja je prazna.
Ne krivim te, sad poslije svega, što si oženjen i imaš porodicu. Ne krivim te ni što je voliš i što mi se čini da si sretan.
Ti si odabrao drugi životni put i ja sam nekad u međuvremenu i međuprostoru ovog svega pomirila s tim da je tako trebalo biti.
Zar da te krivim što nisi odabrao čekanje i daljinu, što nisi odabrao odrastanje sa mnom i borbu? Zar da te krivim što si rođen prerano da bi mogao da se uklopiš i da se uhvatiš u koštac sa mnom?
Ne, ljubavi. Ja te ne krivim. Ja samo ponekad osjetim slabost i nemoć, samo ponekad zaplačem i zadrhtim na pomen tvog imena i na one poznate stihove :
''So tell me, have u ever really, really, really ever loved a women? ''
Često mislim na tebe i o tebi, često se sjetim svih izgovorenih obećanja i svih uzalud potrošenih dana. Mi smo bili dva neimara koja su gradila most na drhtavom tlu. Sve i da smo ga sagradili do kraja, on bi se srušio. Kao što se i srušila naša nada i naše maštanje. Kao što se srušio moj život.
Nikada ne bismo imali budućnost jer moji ciljevi i tvoja viđenja života se kose i nespojiva su. Kao vatra i voda. Kao soda bikarbona i kuhajuća voda. Kao koka-kola i šećer. I kad se spoje, nastane haos.
Ako želiš da znaš. . . Još uvijek se nisam dala nikome.
Još uvijek sam netaknuta i čista, baš onakvu kakvu si me i ostavio i upoznao.
Trebao si biti moj prvi i posljednji. Nisi bio niti jedno od to dvoje. I dalje mi niko nije prišao blizu i još uvijek sam sretna što sam nekome poput tebe bila obećala sebe.
Bio si povjerenje utjelovljeno u čovjeku, bio si sreća i ljubav, snaga i podrška. Bio si moj heroj, moja kruna i moj pečat. Ti si me obilježio i Bog mi je svjedok da mi nije žao.
Ostalo mi je od svega samo uspomena. Par nepročitanih poruka, par naučenih napamet. Razgovori i pozivi, pogledi i dodiri. Ostala mi je pozivnica za tvoje vjenčanje koju nikad nisam dobila. Ostali su neposlati odgovori na sve poruke koje si poslije poslao. I ostala je tajna koja lebdi već tri godine između nas i sretna sam što je ostalo tako.
Ti si bio i ostao moj san i moj djevojački zanos. I za sto miliona godina ćeš to nastaviti biti. Ne čini me tužnom kad te se sjetim, nit me boli pomisao što nismo uspjeli.
Samo me ponekad uništi kad me tvoj lik nespremnu dočeka na ulici. Kad pomislim da si ti pa na trenutak umrem.
Pa me onda ponovo uništi što shvatim da nisi ti.
Ali preživjeću. Jedno umiranje mjesečno mogu da preživim.


Stariji postovi